regeni-160510124600_big
Diritti umani, News dal Mondo, News europee

ĐULIO REĐENI, STRAST ZA RAZUMEVANJEM DEMOKRATSKIH SNAGA U EGIPATSKOM RADNIČKOM POKRETU

0

Ono što znamo o Đuliju Ređeniju jeste da je bio jedan mladi i uspešni istraživač sa Univerziteta u Kembridžu, da se nalazio u Kairu kako bi vršio istraživanje za svoj doktorat na temu društvene i političke uloge nezavisnih sindikata u egipatskom društvu posle Mubaraka. Njegovo participativno istraživanje odvelo ga je na lice mesta da iz bliza izučava i prati delovanje brojnih nezvaničnih sindikalnih organizacija, da intervjuiše mnoge njihove protagoniste i da pažljivo posmatra jedan snažan pokret, koji se podigao sa dna i spontano rastao, usled širenja političkih sloboda pokrenutih revolucijom iz 2011. godine.

Đulio Ređeni je nestao pod do sada nerazjašnjenim okolnostima u jutro 25. januara, na dan kada se obeležavala peta godišnjica revolucije na trgu Tahrir. Izašao je iz kuće kao mnogo puta do tada i 12 dana nije bilo vesti o njemu, sve dok 6. februara njegovo telo, koje je strašna muka koja mu je naneta učinila neprepoznatljivim, nije pronađeno napušteno na obodima pustinje, kod autoputa koji vodi od Kaira do Aleksandrije.

O Đuliju Ređeniju se još uvek ne zna istina. Od njegovog nestanka nizale su se mnoge neistine, nedovoljno precizne rekonstrukcije događaja, skretanja istrage sa pravog puta i zalaganja egipatskih istražitelja koja su se održala samo na rečima. Kao što je poznato, jedini opipljiv rezultat ove farse od istraživanja bilo je zamrzavanje diplomatskih odnosa Italije i Egipta, kao i opoziv italijanskog ambasadora u Kairu. Ali kako je nastradao Đulio Ređeni i zašto su ga pratile tajne službe al-Sisijevog režima?

U pravu je Žan Lašapel, istraživač sa Univerziteta u Torontu i poznavalac egipatske politike i sindikata, kada kaže da su možda bezbednosne snage loše protumačile istraživački rad Đulija Ređenija i shvatile ga kao ,,pokušaj pripremanja revolta protiv režima”?

Ako se bolje pogleda, režim konstantno vrši napade na nezavisne sindikate i optužuje ih da tajno primaju novac od međunarodnih organizacija kako bi izazivali proteste među radnicima i navodili ih na pobunu protiv zvaničnog sindikata, Egyption Trade Union Federation-a (ETUF-a), jedine formacije koja je priznata i podržana od strane režima, koji po mišljenju mnogih ima veoma ,,zaštitnički” stav prema ETUF-u.

Cilj je jasan, a on se sastoji u suprotstavljanju sindikatima, organizacijama građanskog društva i demokratskih snaga uopšte, kao i njihovom kriminalizovanju u očima javnosti. Egipat je zemlja u kojoj se živi u zabrinjavajućoj atmosferi gušenja javnih sloboda, gde bilo kakav oblik suprotstavljanja biva ućutkan od strane autoritarnog režima kojem represija predstavlja glavno oružje, da bi je posle toga pred očima stranih vlada i međunarodnih trgovinskih partnera predstavili služeći se sad već prihvatljivom retorikom ,,rata protiv terorizma”. Turski model je u ovom slučaju poučan, u negativnom smislu. Ali za al-Sisijevu vladu, kao i za njegove prethodnike, očigledno, pravi neprijatelj nikada nije bio islamski terorizam.

Jedine prave pretnje apsolutnoj vladavini egipatskih despota oduvek su bili svetovnost i socijalistička opozicija, vrednosti koje su više neko ikada ranije ovaploćene u delovanju nezavisnih sindikalnih pokreta, koji izazivaju režim i krče put za promenu. A Đulio Ređeni je shvatio suštinu ovog aspekta, pa je napisao kako će ove spontane inicijative na kraju ,,srušiti zid straha” i ,,dovesti u pitanje retoriku kojom režim opravdava svoje postojanje i represiju građanskog društva”. Kao stručan istraživač, Đulio Ređeni je pažljivo tumačio tekuće promene u egipatskom društvu, bavio se ulogom žena, posmatrao štrajkove do ispunjenja zahteva u različitim oblastima zemlje od strane radnika u tekstilnoj, cementnoj, građevinskoj industriji, u sistemu u kojem je uzdržavanje od posla u znak protesta proglašeno protivzakonitim na osnovu presude Visokog upravnog suda od 28. aprila 2015. godine, gde nezvanični sindikati nisu ni priznati niti im je dozvoljeno da objave bilo kakav dokument, gde se krivci kažnjavaju otpuštanjem, hapšenjem, zatvorom, a u najtežim slučajevima i smrću.

Danas se Egipat dosta razlikuje od onog što su Egipćani zamišljali pre 5 godina. Tako različit, a u suštini isti kao i pre revolucije. Velika restrukturacija starog aparata koji baš kao i u prošlosti nije u stanju da pronađe odgovore za potpunu ekonomsku i generacijsku krizu u kojoj se zemlja nalazi, gde nezaposlenost među mladima iznosi skoro 25% (među ženama 54%), a radnu snagu čini 27 miliona ljudi, u zemlji čija populacija broji skoro 90 miliona.

Od 2011. godine se isti taj prostor širenja političkih sloboda, koji je obeležio nastanak stotine novih sindikalnih organizacija, pretvorio u mesto prisile, odustajanja, slabljenja, gde strah još uvek preovladava. Nije slučajno što se dva nova nezavisna sindikalna saveza, Egyption Indipendent Federation of Trade Unions (EFITU) i Egyptian Democratic Labour Congress (EDLC), od 2013. nisu okupila na generalnoj skupštini.

Ipak, kako je pisao Đulio Ređeni, uprkos trenutnoj fragmentaciji pokreta, u kojoj svaki sindikat skoro uvek deluje samostalno na lokalnom nivou, svaki od njih ima jaku želju za ujedinjenjem, za učešćem i zajedničkim delovanjem. Tu potrebu je lepo interpretirao Center for Trade Union & Workers’ Services (CTUWS), koji možda nije najreprezentativniji od mnogobrojnih egipatskih sindikata, ali je zasigurno jedna od najvećih referentnih tačaka nezavisnog sindikalizma u ovoj poslednjoj fazi.

Od egipatske revolucije 25. januara 2011. godine do danas, jedina značajna promena u ,,novom” Egiptu bilo je odobravanje nove ustavne povelje, koja za trenutnu državu ne predstavlja ništa više od običnog papira koji je daleko od primene, a čiji član 76, između ostalih, kaže da ,,radnici imaju slobodu osnivanja svojih sindikata”.

Onaj ko je žrtva svega toga jeste opozicija uopšte, koja danas više nego ikada predstavlja oličenje aktivizma nezavisnih sindikata i njihovih lidera, prinuđenih da rade u sve težim uslovima zbog stalnih pritisaka kojima su izloženi. Zakon koji danas uređuje rad sindikata stupio je na snagu čak 1976. godine. To je propis koji zaobilazi ustav i ograničava prava udruživanja radnika, zabranjujući im da osnuju nezavisne sindikate i uskraćujući zemlju za postojanje bilo koje druge organizacije pored Egyptian Trade Union Federation-a (ETUF-a), birokratske zajednice veoma bliske režimu, optužene da radi isključivo u interesu vlasti.

Da bi stao na put takvom razvoju događaja i zaštitio delovanje nezavisnih sindikata, Center for Trade Union & Workers Services (CTUWS) pokrenuo je kampanju protiv talasa napada na prava radnika. Inicijativu pod nazivom ,,Together for Labour Freedoms” podržalo je preko 150 pristalica, među kojima su organizacije i sindikalni lideri, koji su kao malo puta pre toga napravili jedan veoma aktivan skup kojem je prisustvovao i Đulio Ređeni i o kojem će kasnije pisati u članku objavljenom u dnevnom listu ,,Il Manifesto”.

Upravo se priča o Đuliju Ređeniju i nakon četiri duga meseca nalazi u središtu javne rasprave u Egiptu, posebno među sindikalnim liderima i radnicima, koji se svakodnevno bore za ona prava o kojima je ovaj mladi istraživač pokušao da govori, istim onim koji su bez ikakvog oklevanja potpisali kampanju Labour Start-a i koji danas zahtevaju istinu o Đuliju Ređeniju, baš kao što je zahtevamo i mi.

About the author / 

Dedalus

Leave a reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

#GiocaLeTueCarte

giocaletuecarte

Downloads

Sito web a cura del Dipartimento Internazionale di CGIL Lombardia: internazionale@cgil.lombardia.it (Responsabile Fabio Ghelfi).